Cveće zla – Ništa poetično

Kada su sa beogradske gastro scene nestali Zaplet i Dijagonala, dobrostojeći urbani svet sa Vračara (i mnogi koji se tako osećaju) ostao je bez svog prirodnog staništa, mother shipa, Meke, kako god volite. Ubrzo je iz iste kuhinje nastao deli wine bar Cveće zla gde su preleteli svi stari gosti gorepomenutih lokala. Lociran u neposrednoj blizini Kalenić pijace, ovaj lokal se brzo nametnuo kao obavezna stanica pri vikend šopingu na pijaci, i obavezan deo vikend post triologije svake Instagramerke koja drži do svog kul imidža: 1. lale sa Kalenića, 2. pitstop  Cveće zla/Homa i 3.˝from where I stand˝ fotka sa baš fensi patikama i cegerom punim povrća/voća koje tek stiže na tezge u predsezoni. Mi, zaljubljenici u lokal prekoputa, bili smo pomalo skeptični, ali, kada ih je i sam komšiluk nahvalio, morali smo da probamo. Više puta, jer stvari nisu bile kao što kažu na Instagramu (šokantno, znam).

35357257_10155864374953208_6367320339516489728_n

Ideja za ovaj lokal došla je sa madridskih pijaca, najživopisnijih mesta na svetu, sa hranom od koje ide voda na usta. Koncept je vrlo jednostavan– staneš, pojedeš nešto delikatesno, popričaš sa ljudima i ideš dalje. Egzekucija ove ideje pretvorila se u nešto drugo i u to smo se uverili tri puta. Ono što ruši ceo koncept jeste jezivo loša usluga, jer i ako pokušate da popijete samo kafu ˝s nogu˝ računajte na ostavljanje sat vremena života ovde.

Prva naša poseta bila je, u skladu sa imenom lokala, vrlo romantična. Jedino logično objašnjenje za ponašanje našeg konobara bilo je da je veoma nesrećno zaljubljen. Samo čovek koji istinski pati može tako ubedljivo da ignoriše postojanje ljudi oko sebe. Problem nastaje kada je to jedina osoba koja radi u restoranu, a gosti ne “padaju” na sneni pogled plavih očiju upućen u nepoznatu tačku u daljini. Nismo imali sat, ali dok smo čekali hranu popili smo po 2 pića, a ta 2 pića smo čekali koliko bismo čekali 4 pića na drugom mestu. Hrana je, na sreću, bila zaista spektakularna. Pastrami sendvič (RSD 780) može bez konkurencije da stane na mesto najboljeg gradskog sendviča. Priprema pastramija zahteva pravo umeće – sirovo meso (junetina najčešće) se najpre usoli, delimično osuši i začini, pa zatim dimi. Kifla ˝ko duša˝ iz pekare Šarlo, obilje topljenog sira, kiseli krastavčići, sa pastramijem pripremljenim bez greške naterali su nas da pomislimo da se čekanje isplatilo.

35400878_10155864374708208_6012178354327781376_n

Ipak, pri u uživanju u ovom komadu raja pojavila su se dva higijenska problema. Prvi, pribor za jelo se uzima iz plastičnih kantica koje stoje na sredini community stola. Ako se vratimo na momenat da ovde ljudi često dolaze posle pijace, i ako ste gledali neke od emisija o najprljavijim delovima restorana, nećete imati problem da zaključite da ćete sa svojim priborom pokupiti pola bakterija sa Kalenića, koje su u kanticu došle sa ruku ostalih gostiju. Drugi higijenski problem imali smo sa psom koji je odlučio da smesti glavu na sto između naša dva tanjira. Naš konobar usnulog pogleda nije video nikakav problem tu, pa je brzinom kornjače u dupke punom restoranu odlučio šapatom da pita goste čiji je pas. Kako se vlasnik ovom izuzetno inventivnom metodom nije našao, mi smo prepuštene same sebi da rešimo situaciju jer eto, “oni su pet friendly˝. Da bih sačuvala razum, nisam nastavila da razmišljam kako se inače održava higijena u ostatku restorana.

35342468_10155864375023208_8547259221421326336_n

Moja sledeća poseta nije uključivala hranu, ali je ipak ponovo uključivala beskonačno čekanje u restoranu u kome je pored našeg bio zauzet samo još jedan sto, tako da je moja kafa potrajala sat i po. Ipak, treći put se desio potpuni spektakl, koji ste imali čast da pratite iz minuta u minut na našem Viber public chatu. Ove subote, na druženje sa prijateljima u ovom lokalu zakasnila sam 30 minuta, međutim to nije bio problem – jer oni još uvek nisu bili usluženi. Uz intervenciju smo uspeli nakon 50 minuta da poručimo hranu. Predjela i sendvič su stigli nakon jednog sata i petnaest minuta, a glavno jelo mog prijatelja nakon JEDNOG SATA I ČETRDESET TRI minuta od ulaska u lokal. Dobili smo zanimljivo objašnjenje da  “pada kiša i da ima dosta gostiju” nasuprot opšte poznatoj činjenici da restorani rade samo kada sija sunce i da je cilj da nemaju goste. Račun takođe nismo mogli da dočekamo, a osnovna kultura mi nije odzvolila da samo izađem.

Kakva je bila hrana? Da li je bitno uopšte? Nakon 103 minuta sedenja na hoklici (da, bukvalno najneudobnije sedenje u gradu) tri Mišelin zvezdice me ne bi obradovale. Istini za volju, sva glavna jela su bila ukusna, ali nisam obožavatelj maksime “preko trnja do zvezda”. Ipak, i tu smo imali zanimljivost sa salatom sa kozjim sirom i rukolom (RSD 450). Zapravo, dobili smo fino začinjenu rukolu sa suvim šljivama i ostacima kozjeg sira iz presolca. Ali, neka slika govori – sir smo zaokružili da ne morate da tražite lupu po kući, a realna cena ovog jela je oko 45 dinara.

35238976_10155864374938208_5744159394191376384_n

Na kraju smo primetili da na zidu lokala stoji natpis ˝perfection is boring˝. Tu su u pravu, pošto je u ovom restoranu svaki put toliko ˝zabavno˝ da mislite da je skrivena kamera. Ako je suprotno od ovoga dosada, neka nam bude dosadno, a osoblju preporučujemo samo da pređu ulicu, nije daleko, možda nauče kako se ophodi prema gostima.

Share Button

Aleksandra Ivanović

Beogradsko dete koje je iskvarila Barselona. Uživa u digitalnom svetu, putovanjima i ukusnoj hrani. Životni moto: Eat well, travel often.

Ocene

  • Hrana:
  • Ambijent:
  • Usluga:
  • Higijena:
  • Odnos cena-kvalitet:
  • Prosečna ocena:
    4.2

5 коментара

  • folijazastakla@gmail.com' Tanja says:

    Vrlo simpatično ali i jako skupo, dati 800 din za sendvič je previše…

  • dilikiki@yahoo.com' laza says:

    ne znam kad je pisan ovaj clanak, ali se ne slazem sa njim. Usluga je vrlo ljubazna i brza, dok je hrana fantasticna. Tri godine sam redovan gost i svaki put sam prezadovoljan.

    • Aleksandra Ivanović says:

      Dragi Lazo, članak je pisan prošlog proleća. Drago nam je da je Vama lepo, nama nije bilo čak 3 puta, pa uz zaista široku ugostiteljsku ponudu u gradu, složićete se, nemamo potrebu da doživljavamo neprijatnosti u pomenutom lokalu. Hvala što nas pratite. Srdačan pozdrav

      • avram984@gmail.com' Vlad says:

        Draga Alekx,
        “Cveće Zla” je za moje ukuse trenutno najbolji restoran u Beogradu,u kojem nače nema nijedan restoran po mom ukusu i pored velike ponude.
        Idem često,imam da kažemo neki tretman,ali manje više kad ste beogradsko dete i imate 56 godina i idete često po restoranima,onda ga imaju svi.
        Možda kada bi promenili frekvenciju bi doživeli bolje iskustvo.
        Ili možda da ništa ne očekujete…
        Ili da se upitate: “A ko je taj koji očekuje?”
        Bez imalo cinizma,snobizma i arogancije…
        Baš sad idem tamo. :))
        Inače,restoran preko puta ima dobru uslugu,bučan je,nema atmosferu,skup je i prevelik prostor koji je loše osvetljen.
        Da li ste nekada bili u Parizu u restoranu “Anahi” ili u restoranu “Ferdi”?
        Recimo u rest. Ferdi poznatom po hamburgerima i posetama Bowija (za života) i raznih Zvezda konobari nose majce sa natpisom: Ovde smo spremni na čekanje.

Оставите одговор на Vlad Одустани од одговора

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *