Restoran Pescatore – kod Neptuna s Korčule

Kao i na početku prošlih leta na Ukusu Beograda, sezonu volim da otvorim nekim morskim podsetnicima. Moje morske uspomene su vezane za tatine mađije da spremi sve što je upecao ili izvukao iz mora sa nekom svojom alhemičarskom proporcijom limuna, peršuna, belog luka, vina i ruzmarina, koju sam izgleda nehotice umemorisala iako mi je nikada nije preneo, pa tako uvek kada spremim ribu ili morske plodove poželim da ga pozovem i kažem “Ma nećeš verovati, sve sam stavljala odokativno i – ispalo kao original!”

pescatore basta
Zbog toga je ponekad jako teško pronaći sličnu formulu u restoranu, lakše je na Jadranu ali u Beogradu baš i ne. Dobila sam nekoliko pouzdanih dojava da postoji šansa da je nađem u blizini bazena na Tašmajdanu, pa sam tamo odlučila da ručam baš na svoj rođendan – u restoranu Pescatore. Odmah po dolasku, konobar nas je uputio da se njihov jelovnik zasniva na morskim specijalitetima i biftecima – što se mene tiče to znači – za svakog ponešto! To su dva možda najkomplikovanija, a naizgled najjednostavnija portreta na tanjiru. Jer svaki izbor hrane koji napravite u restoranu je vaš portret i veština osoblja je baš nalik veštini uličnih crtača u uskim kamenim ulicama na primorju – da vas verno predstave, a i iznenade ponekom neočekivanom linijom tamo gde je nikada u ogledalu niste videli.

oval prstaci
Na kratak rafal pitanja o poreklu ponuđenih prstaca (o, da, moj portret je već konobar započeo, odlično prepoznavši još neizgovorenu želju), saznala sam da su sigurno odgovorno sakupljeni i lako izabrala belu, pored takođe ponuđene crvene buzare. Pošto sam vam početkom prošlog leta objasnila šta je buzara (ako niste znali do tada), verujem da biste se i vi, kao i ja, iznenadili što i same školjke nisu servirane u ovoj, specifičnoj posudi. Osim što je rustično i romantično za nas tradicionaliste, to je ujedno i najpraktičniji i najbolji način da se serviraju školjke, pa je to moja jedina zamerka u ovom slučaju. Moji prstaci su stigli na velikom metalnom ovalu, što mi je pomalo nelogičan način serviranja, ali uz posebnu pažnju i upoznavanje sa chef-om Edijem, koji je došao da lično odgovori na moje moralne nedoumice o poreklu prstaca. Naime, kako mi je skrenuta pažnja, baš ovde na sajtu, o načinima izlova prstaca i kriminalnim aktivnostima koje ga prate, umirena sam rečenicom: “Vidi, meni je more sve u životu i ništa ti ja ne volin ka more”Chef Edi i njegove priče, možda bi trebale da se nađu u posebnom intervjuu na našem sajtu, pa ako bi vas tako nešto zanimalo, pišite mi u komentarima. Obećavam da ću sve pisati na original “korčulanskom” kako zvuči kada ovaj potpuno nesvakidašnji gastronomski Neptun prepričava svoje dogodovštine. Ostaviću vam ovde i jednu edukativnu crticu – pescatore je italijanska reč za ribara, pa je restoran poneo pun naziv “Cucina d’autore Pescatore Fish & Beef”.
prstaci
Prstaci su bili odlični, ne najbolji koje sam jela ali odlični. Pojela sam porciju od 500g, uz prepečen hlebić. Kako je dan bio zaista vreo a čekalo nas je još obaveza, odlučili smo da ovog puta ipak preskočimo vino i pili smo samo hladnu vodu. Ovo je i trenutak da napomenem da ni u jednom trenutku boravka od preko 2 sata u bašti restorana nismo videli ni jelovnik ni cene, ali znajući da morski specijaliteti nisu jeftini, očekivali smo da ovo neće biti baš običan ručak. Moja porcija prstaca je koštala RSD 4050.

biftek
Kako nam je odmah na početku najavljeno da je ovo mesto sa najboljim biftekom u gradu, moj partner (u koga sam se odmah zaljubila kad mi je pri upoznavanju rekao “ja baš mnogo volim da jedem”) je lako pristao da proba biftek alla chef (RSD 1800). Ovaj potpuno savršeno srednje pečeni (“Ne bi’ ti ga ja ni peka’ da si reka’ reš”) biftek od 300g je poslužen uz preukusnu “palačinku” od krompira i pancete i kremu od paških sireva. To kako je chef Edi pročitao precizan ukus i želje ovom čoveku, to je razlika između dobrih i vrhunskih kuvara. Komentar koji je ostao nakon ovog jela je “sve da svakog dana treba da jedem ovaj isti biftek nikada mi ne bi dosadio. Ništa radije ne bih jeo svakog dana do kraja života.”

kolaci
Naravno, sada se već dobro poznajemo vi i ja, i znate da kod mene uvek ima mesta i za desert. Ponovo smo poslušali preporuku i poručili “autorski” tiramisu i cheesecake. Recept za tiramisu, tvrde, do šefa kuhinje je došao sasvim slučajno a star je preko 600 godina. Ne znam da li je to tačno ali je veoma lep, izuzetno kremast i malo slađi. Čizkejk je možda interesantniji jer je pečen i veoma specifične teksture, ni nalik na pufnaste šlagaste šarene laže koje se najčešće sreću pod tim imenom u gradu. Svaki od kolača košta RSD 440.

Godinama sam nadomak ove prijatne bašte svakodnevno plivala svoje kilometre i sanjala mnogo više nagrada nego što sam i osvojila, jela tople sendviče na ćošku nakon treninga i zamišljala da živim kao Mala Sirena na dnu mora, sad mi je preostalo samo da jedem te svoje zamišljene morske drugare kao neka Ursula.  Ali ne žalim se!

Fotografija bašte – Pescatore Facebook stranica
Sve ostale fotografije – Ukus Beograda

Share Button

Jelena Ignjatić

Oblikovala nepce u dedinom vinogradu, pa na putovanjima. Skriboman, žongler, muza i avanturista. Oslobodilac lepih tajnih stvari.

Ocene

  • Hrana:
  • Ambijent:
  • Usluga:
  • Higijena:
  • Odnos cena-kvalitet:
  • Prosečna ocena:
    8.6

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *